U današnjoj stomatologiji amalgamski ispuni ili tzv. sive plombe sve više se zamjenjuju kompozitnim ispunima ili tzv. bijelim plombama.

Nedostatak amalgama jest prvenstveno njegova boja koja ne može zadovoljiti estetske zahtjeve, zatim rubna pukotina koja uzrokuje stvaranje tzv. sekundarnog karijesa te veza sa zubom koja je samo mehanička. Osim toga nedostatak je i njegov sastav koji sadrži određenu količinu žive koja toksično djeluje na organizam.

Za razliku od amalgama današnji kompozitni materijali se odlikuju izuzetnim estetskim svojstvima, veza sa zubom je mikromehanička i kemijska što oneomogućava stvaranje rubne pukotine, a time i sekundarnog karijesa. Nekadašnje generacije ovih materijala imale su neke nedostatke kao npr. nemogućnost podnošenja većih žvačnih sila pa prema tome i nemogućnost ugradnje u stražnje zube.

Današnji kompozitni materijali nemaju više takvih nedostataka te u potpunosti zadovoljavaju zahtjeve moderne stomatologije.

Endodoncija predstavlja granu stomatologije koja se bavi oboljenjima zubne pulpe koja zauzima središnji prostor zubne krune te zubnog korijena. Endodoncija ili liječenje zubnih kanala se provodi zbog nepovratnog oštećenja zubne pulpe koje najčešće nastaje kao posljedica karijesa, a rijeđe kao posljedica traume. Karijes zahvaća tvrda zubna tkiva šireći se prema zubnoj pulpi uzrokujući time infekciju same pulpe.

Cilj endodoncije je uklanjanje inficiranog pulpnog tkiva te bakterijskih ostataka iz korijenskih kanala te zatvaranje tj. punjenje tih kanala odgovarajućim materijalima kako bismo spriječili ponovno nakupljanje bakterija u korijenskim kanalima. Daljnim napredovanjem infekcije kroz korijenske kanale, bakterije prodiru u periapikalni prostor pri čemu koštano tkivo prelazi u granulacijsko tkivo i nastaje tzv. granulom. Granulom se najčešće dijagnosticira uz pomoć rendgenskih snimki gdje se vidi kao translucencija tj „zacrnjenje“ u periapikalnom području. Kvalitetnom endodonskom obradom korijenskih kanala uklanjamo bakterije iz samih kanala nakon čega granulom prelazi u zdravo koštano tkivo što se rendgenski može dokazati nakon šest mjeseci u vidu zasjenjenja periapikalnog područja.

Danas postoje dvije tehnike obrade korijenskih kanala, to su ručna i strojna instrumentacija. Ručnu instrumentaciju provodimo instrumentima od nehrđajućeg čelika najčešće „step back“ tehnikom. Na taj način kanal oblikujemo od apeksnog dijela prema koronarnome dijelu pri čemu on poprima ljevkast oblik. Za razliku od ručne instrumentacije danas se sve više upotrebljava strojna instrumentacija korijenskih kanala instrumentima montiranim na vrtaljku. Neke od tehnika kojima se provodi strojna instrumentacija je i PROFILE, PROTAPER i RECIPROC tehnika.

Kod ovih tehnika koriste se instrumenti od nikal-titanske legure koja je mnogo elastičnija od nehrđajućeg čelika, te je samim time olakšana instrumentacija uskih i zavijenih korijenskih kanala, a smanjena je i mogućnost pogreške prilikom instrumentacije. Nakon obrade korijenskih kanala slijedi punjenje koje najčešće provodimo tzv. tehnikom lateralne kondenzacije. Kod ove tehnike kanal oblažemo jednim od punila, zatim postavljamo glavni gutaperka štapić. Uz pomoć potiskivača, tzv. spreadera potiskujemo taj štapić lateralno uz unutrašnju stijenku korijenskog kanala, praveći time mjesto za sljedeći gutaperka štapić sa kojim postupamo kao i sa glavnim gutaperka štapićom.

Taj postupak ponavljamo dok kanal u potpunosti nije zatvoren tj. zabrtvljen. Postoji i tehnika vertikalne kondenzacije koja se od predhodne razlikuje po tome što gutaperku potiskujemo od koronarno prema apikalno, unoseći gutaperka štapiće sve dok u potpunosti ne napunimo kanal.